Južna Srbija Info
Ћирилица | Latinica

Kako je ruska pobeda nad Turskom donela slobodu Slovenima Balkana i zašto se mnogi sa tim ne slažu?

Bookmark and Share

04.08.2019. Russia Beyond

3. marta 1878. godine potpisivanjem mirovnog sporazuma između Rusije i Osmanlijske carevine u gradiću San Stefanu Srbija, Crna Gora, Rumunija i Bugarska su dobile potpunu i dugo očekivanu slobodu od viševekovnog turskog ropstva.

Bitka na prevoju Šipka, rusko-turski rat (1877-1878). Wikipedia.org
Bitka na prevoju Šipka, rusko-turski rat (1877-1878). Wikipedia.org

Kako piše portal Russia Beyond, u drugoj polovini 19. veka šira javnost se zainteresovala za situaciju na Balkanu. Zahvaljujući reportažama američkog vojnog dopisnika Mek Gahana svet je saznao za jezivu brutalnost Turaka u ophođenju sa slovenskim narodima koje su porobili. Politika Osmanlijskog carstva na Balkanu izazvala je ustanke u Bosni (1875), Srbiji i Bugarskoj (1876), o čemu je svetska štampa dosta pisala.

Bitka kod Plevne, rusko-turski rat (1877-1878).

U ruskom društvu su postupci Turaka izazvali poseban odjek i negodovanje. U ruskim hramovima i novinskim redakcijama organizovano je prikupljanje priloga za pomoć ustanicima, a društvene organizacije su počele da pružaju pomoć izbeglicama iz Srbije i Bugarske.

Ruske vlasti su shvatale svu složenost situacije i u početku nisu žurile da uđu u rat. U Srbiju su masovno krenuli dobrovoljci da se pridruže ratu srpskog naroda protiv Turaka, među njima je bio i general Mihail Černjajev, koji je jedno vreme rukovodio srpskom vojskom. Ali se rusko javno mnjenje toliko „usijalo“ zbog katastrofe koja je pretila Srbiji, a bilo je i ruskih političara koji su se zalagali za ulazak u rat, da su te okolnosti konačno prevagnule i Rusija je objavila rat Turskoj 17. aprila 1877. godine.

Neposredno pre objave rata, u decembru 1876. i januaru 1877. u Istambulu je održana konferencija na kojoj je Rusija pokušavala da nagovori Osmanlijsko carstvo da prizna autonomiju Bugarske i Bosne (Srbija je u tom trenutku više od pola veka bila autonomna kneževina) pod protektoratom međunarodne zajednice, ali je taj plan propao, tako da je rat bio jedini put ka oslobođenju balkanskih Slovena. Ruska diplomatija je odugovlačila sa ulaskom u rat jer se ozbiljno radilo na obezbeđivanju neutralnosti Austrije i Velike Britanije. Aleksandar Drugi se nije odvažio da uđe u rat sve dok nije bilo sigurno da te dve zemlje neće stati na stranu Turske kao u Krimskom ratu.

Nižegorodski dragunski puk progoni Turke kraj Karsa, 1877. Autor slike - Aleksej Kivšenko, Vikipedija

Borba protiv Turske je od samog početka bila teška. Pristalice Osmanske imperije dizale su ustanke na ruskom Kavkazu – u Čečeniji, Dagestanu i Abhaziji. Rusija je bila prinuđena da prebaci svoje trupe sa Dalekog istoka na Kavkaz kako bi ugušila bunt. I okolnosti na Balkanu joj nisu išle na ruku. Ruska vojska nije imala dovoljno savremenog oružja, a bilo je problema i sa dostavom lekova i provijanta.

Treba istaći da je i pored svega toga reakcija ruskog društva bila toliko snažna da su stotine ruskih dobrovoljaca odlazile zajedno sa redovnim vojnicima na Balkan da tamo ratuju. Među njima je bilo i poznatih ličnosti, na primer lekari Nikolaj Sklifosovski, Nikolaj Pirogov i Sergej Botkin, pisci Vsevolod Garšin i Vladimir Giljarovski, a takođe Aleksandar Aleksandrovič Puškin – sin ruskog pesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina.

Vojna pobeda i diplomatski poraz Rusije

Za nekoliko meseci je turska vojska u Evropi potpuno razbijena, a ruska armija je već bila na prilazima Istambulu. Tada su Velika Britanija i Austrija zapretile Rusiji ratom i podstakle je na vođenje mirovnih pregovora i sklapanje Sanstefanskog mira.

Prema preliminarnom Sanstefanskom sporazumu od 19. januara 1878. godine velike teritorije su dobile Grčka i novoformirana Bugarska, sa čime se nisu složile Velika Britanija i Austrija, kao ni Srbija i Rumunija koje su prema tom istom dogovoru stekle konačnu nezavisnost. Upravo taj trenutak se često nedobronamerno tumači kao da su „Rusi opet izdali Srbiju”. Srbija nije bila zadovoljna nezavisnošću bez Pirotskog kraja (koji je dobila Bugarska), Kosova i Bosne i Hercegovine, piše na portalu Russia Beyond.

Anton fon Verner, Berlinski kongres, 13. jul 1878. (1881). Kongres iz 1878. je poslednji međunarodni forum na kome delovanje velikih sila nije bilo opterećeno blokovskom pripadnošću.

U teškoj međunarodnoj situaciji 1. jula 1878. godine je sklopljen (naravno, uz saglasnost Rusije) novi, i ovoga puta konačni mirovni sporazum u Berlinu, prema kome su konačno dobile nezavisnost Srbija (ovoga puta zajedno sa Pirotskim krajem), Crna Gora i Rumunija, dok je Austrija okupirala Bosnu, Hercegovinu i Sandžak, a Turskoj su vraćene sve zemlje koje su po Sanstefanskom miru dobile Bugarska i Grčka, uključujući i Kosovo, Makedoniju i Albaniju. Bugarskoj je oduzeta nezavisnost, Severna Bugarska je postala kneževina koja zavisi od Porte, a Istočna Rumelija je postala autonomna oblast u sklopu Osmanlijskog carstva (Bugarska je zajedno sa Rumelijom stekla nezavisnost tek 1908. godine).

Srbi su imali osnova da budu ljubomorni na Bugarsku i Grčku i prvobitni Sanstefanski mir (zbog Pirotskog kraja, Kosova, Makedonije), ali je nepobitna činjenica da je Srbija te 1878. godine (posle oko 500 godina) dobila potpunu međunarodno priznatu nezavisnost zahvaljujući sjajnim pobedama ruske armije u ratu protiv Turske.

 

Detaljnije pročitajte na portalu Russia Beyond.


#   Srbija   Bugarska   Rusija   Turska   Crna Gora   Velika Britanija   Balkan   javno mnjenje   Balkanski rat   Russia Beyond   diplomatija
@russiabeyond_rs @


 



Budite u toku

Dozvolite obaveštenja sa ovog portala o aktuelnim zbivanjima