Južna Srbija Info
Ћирилица | Latinica

Ko su Šopi u Srbiji?

rssBookmark and Share

Stara planina 17.10.2015. Južna Srbija Info

Šopi ili Šopovi je regionalni naziv koji se upotrebljava za stanovnike nastanjene na centralnom Balkanu, a koji se po njima naziva Šopluk.

Ko su Šopi u Srbiji?

Prema Jovanu Cvijiću, Šopluk obuhvata celu zapadnu Bugarsku (uključujući vidinsku, sofijsku i pirinsku regiju), istočnu Makedoniju, deo jugoistočne Srbije i veoma mali deo današnje Grčke.

Ovaj planinski predeo danas naseljavaju etnički Bugari, Srbi i Makedonci.Stanovništvo Špoluka je Cvijić podelio na tri celine, prvu sa etničkim Srbima, drugu sa mešovitom populacijom i treću koja je bliža Bugarima.

U srpskom Šopluku, kao i u delu bugarskog i makedonskog, stanovništvo govori Prizrensko-timočkim ili Torlačkim dijalektom srpskog jezika.

Izvor Vikipedija

Šopski starinci Helma (Balkana)

Foto: Vesnik

Narodno predanje nedri Šope kao veoma stari narod. Jedna legenda iznosi, da kada je Bog stvarao svet prvog dana je stvorio jednog Šopa, drugog dana drugog i tako redom sve do šestog dana, a onda se umorio i seo sedmog dana da se odmori, pa napravio kalup po kome je stvorio sve ostale ljude. Pored ove legende postoji verovanje, da kad Bog zaželi da vidi kako žive ljudi na Zemlji, siđe na Balkan (Staru planinu) do vrha Vidlič iznad Zabrđa kod Caribroda.

Šop(ov)i su starinački narod Helma i potomci Sribala („grčki“ Tribala), koje Kedrin svrstava u Srbe a Halkokondil u ilirske Srbe i najstariji narod na svetu.

Šopi su kao i Sribali srodnici medskih Rašana, ali ih etimološki izvode od Sapeja, naziva za jedno egejsko pleme koje je samo oblik rašanskog narodnog i antičkog imena Sapai, danas poznatog pod imenom Šopi, Šopovi, koje semantički dolazi od iskvarenog oblika naziva So(r)bi, Sa(r)bi ili (Se(r)bi. Pod ovim imenom na Baltiku postoji srbsko pleme Sabi, dok na Istoku u Petorečju postoje srbski Sobi, po kojima je čitava Indija dobila ime Sofir (< Sobir) kako beleži Sveto pismo.

Granice Šopluka nisu sasvim jasne, niti su ikada bile čvrsto određene, ali se pod ovim imenom podrazumeva zajednički naziv za prilično veliku oblast predominantno planinskog karaktera, koja se pruža na jugu od Atosa u Grčkoj, preko Plačkovice i Maleških planina, dalje, od belopalanačko-vlasinsko-pčinjskog predela na zapadu, do Iskera, Dupnice i Strume uključujući i sofijski prostor na istoku, pa na sever planinskim vencem Balkana (Stara planina) do Južnih Karpata i dalje na sever, zaključno s Lužičkim Srbima.

Još je bugarski prosvetni radnik Filaretov, pisao Vuku Karadžiću da se oni razlikuju od Šopova: Bugari istočne Bugarske, zapadnu Bugarsku nazivaju Šoplukom. Po narečju i karakteru, oni i danas imaju više srbske nego bugarske karakteristike. Šopi se razlikuju od ostalih Bugara, kako karakterom tako odelom i običajima. Kod Bugara, za Šope postoji naziv „belodreškovci“, za razliku od Bugara koji nose crnu odeću. Jiriček (Putovanja po Bugarskoj) navodi, da bez obzira na etnografsku neopredeljenost imena Šop, ne može se poreći da stanovnici oko sofijskog, brezničkog i radomirskog polja čine zasebnu celinu, ljudi visokog rasta u belim odelima, „belodreškovci“, koji se razlikuju od “crnodreškovaca” iz istočne Bugarske sa svojim uzanim „čačkali čakširama“ i surim dolakticama.

Sve do pre Balkanskih ratova, pa i danas, obični Bugari su smatrali Šope za nešto posebno razlikujući ih od ostaliih Bugara. Anton Strašimirov navodi, da potpuni bugarski tip ne postoji, verovatno zbog toga što su Bugari nastali od mešavine različitih naroda. Visoke, tanke, plavokose i plavooke ljude srećemo bliže ka srbsko-bugarskoj granici, dok u drugim delovima Bugarske uglavnom su niski, tamnokosi i tamnooki. P. Slavejkov u svom popularnom članku o Šopima („Nekolko dumi za Šopite“), putujući po zapadnoj Bugarskoj, smatra sve zapadno od Vita i Iskera sa pirotskim, aleksinačkim i knjaževačkim krajem za teritoriju sa jednim dijalektom kojoj je centar pirotski kraj. U svojim lingvističkim raspravama dalje piše: Po narečju i po naravstvenoj biti, Šopi imaju sličnost sa Srbima…

Kada su 1836. godine tražili priključenje Srbiji, Šopi su se opredelili po osećanju pripadnosti srbskom rodu, pa se u centralnim delovima Šopluka ne može naići na džamije. Prema izveštaju za nišku eparhiju iz 1878. godine, pored crkava u skoro svakom selu bilo je čak 13 manastira u pirotskom okrugu: Sukovski, Temski, Poganovski, Ržanski, Izatovski, Smilovski, Divljanski… Otuda, Srbska pravoslavna crkva priznaje preko 30 svetitelja šopskog porekla, većinom velikodostojnika među kojima je i šest isposnika zemljoradnika: Jovan Rilski, Prohor Pčinjski, Gavrilo Lesnovski, Joakim Sarandinopoljski, Petar Koritski, Janićije iz planine Diveč i mučenik zanatlija Đorđe Kratovac. Krsna slava u Šopluku je veoma poštovana, a pored verskih običaja, Slava ima i ulogu mirenja među rodbinom i prijateljima.

Šopi po Cvijiću, spadaju u centralni tip koji se u njegovo vreme prostirao od Dunava, dolinom Morave i reke Ihtiman između Sofije i Crnog mora, pa sve do Egeja u dužini od 1200 kilometara. Na ovaj snažan antroploški tip uticala je planiska izolovanost i oskudica, koja je ove ljude naučila trezvenosti, skromnosti, jednostavnosti i umerenosti. Telesno dobro razvijeni i temeljni, Šopi se odlikuju velikom izdržljivošću u radu i upornom istrajnošću u postizanju cilja. Osećaju se osobine slične šumadijskim, ima ne samo duhovne živosti već veselosti i smisla za šalu.

Jedan francuski diplomata, koji je za vreme Miloša duže boravio u Srbiji, zabeležio je kako je porodica nosilac društvenog statusa za razliku od Francuske gde je to pojedinac. U staro vreme prezimena su se završavala na „in“, „ev“ i „ov“ a to su patronimični dodaci: Antin, Kotin, Stojin, Todorov… u smislu familijarne pripadnosti, jer su u srednjem veku postojala samo imena a umesto prezimena služile su titule. U pirotskom kraju prezimena su uvedena tek posle oslobođenja od Turaka, ali pored njih postoje nadimci ili „prekori“, za koje M. S. Lalović kaže: I danas se dešava, da došljak ili gost lakše nađe nekoga po prekoru nego po prezimenu. Cvijić je vrlo dobro zapazio vrednost humora u vezi prekora: To je smisao za komičnost koja potiče od inteligencije i finog posmatranja tuđih akcija, naročito njihovih pobuda… kada umeju da procene ljude, njihove osobine i strasti.

Ispitujući dijalekte istočne i južne Srbije, filolog Aleksandar Belić, proputovao je deo Šopluka, gde je obišao mnoga sela i gradove slušajući izvorni govor stanovništva. Dijalekte je grupisao u timočko-lužnički, svrljiško-zaplanjski i južnomoravski govor. Uticaja na šopske dijalekte od strane bugarskih govora nije bilo mnogo. Belić dalje navodi, da je timočko-lužnički govor vrlo dobro sačuvao svoj stari fonetski i morfološki sklop. Njegove fonetske crte i to sve, od prve do poslednje predstavljju crte starog srbskog jezika ili izmene koje su se izvršile specijalno u ovom govoru.

Šopi su starinački ili rašanski narod sa Helma, pa je besmisleno izjednačavati ih etnički sa novopridošlim turanskim Bulgarima. A. Belić zaključuje, da šopski dijalekti nisu prelazni u smislu mešanih govora, oni u osnovi predstavljaju svoje srbske korene za koje se nesumnjivo može utvrditi, da se jedan njihov deo odvojio i od 13-og veka počeo samostalno razvijati. Na šopskom jeziku su pisala i dva velikana srbske književnosti. „Ivkova slava“ i „Zona Zamfirova“ Stevana Sremca pisani su na svrljiško-zaplanjskom pod-dijalektu, a „Koštana“ i „Nečista krv“ Bore Stankovića na moravsko-vardarskom (vranjskom) dijalektu.

Kroz istoriju je uticaj svih civilizacijskih promena kod Šopa bio najslabiji zbog njihove antropogeografske specifičnosti. Iz tog razloga, Šopluk kao oblast najčistije patrijarhalne kulture centralnog tipa nedri potrebu, da se ispitaju tragovi arhaične srbske kulture koja postoji u kontinuitetu od neolita Helma.

Priredio Slobodan M. Filipović, iz knjige Šopski rečnik Tanasija Taseva

Izvor vaseljenska.com

Čuvena šopska salata Foto: flickr.com


#   Stara planina   Prohor Pčinjski   Zona Zamfirova   Jovan Cvijić   Sveto pismo   Šopluk   Šopi
@


 



Budite u toku

Dozvolite obaveštenja sa ovog portala o aktuelnim zbivanjima