НЕСТАЈУ ЗАНАТИ

http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=9751&meni=25
Gorana Golub19.05.2007 19:49

Vunovlačari, remenari, obućari, krojači, cvjećari, časovničari, dimnjačari i stolari samo su neka od zanimanja iz oblasti zanata koja u BiH izumiru.

Zanatlije su danas uglavnom starije osobe jer mladi i koji se obuče za neki od zanata odlaze iz BiH.

Ranija praksa bila je da zanate nasljeđuju potomci majstora, što više nije slučaj.

Jedan od primjera koji nije takav je Đuro Milanović, kovač iz Mrkonjić Grada, koji je očev posao 1994. godine preuzeo, zbog čega je napustio svoj dotadašnji posao profesora fizičke kulture u Ključu.

"Kada mi je umro otac, razmišljao sam šta da radim, da li da preuzmem njegov posao. Na kraju je prevladala ljubav prema zanatu", kaže Milanović.

Prema njegovim riječima, učenje kovačkog zanata traje 12 godina jer nema ni knjige ni priručnika i sve se mora praktično naučiti.

"To je kao bilo koja vrsta umjetnosti, dugogodišnja vježba je ipak uzalud ako neko nije rođen za to", tvrdi Milanović.

Poslije preuzimanja kovačkog zanata Đuro je prvih nekoliko godina radio u maloj radnji dok nije skupio dovoljno novca da kupi veću. Posao je polako širio, a danas se u Đurinoj kovačkoj radnji proizvodi preko 400 različitih proizvoda, poljoprivredni i šumski program, plus kovane ograde.

"Može se lijepo živjeti od kovačkog zanata", navodi Milanović, čije su kovane kose poznate u cijeloj BiH. I pored te činjenice, više zanata je nestalo iz prakse.

Slavko Kojić, sekretar Udruženja zanatlija iz Banjaluke, smatra da je neophodno da se izvrši reforma srednjeg obrazovanja, kako bi mladi lakše pronašli posao u zanatskim djelatnostima.

"U većinu škola upisuje se previše učenika koji ne mogu naći posao u struci. Skretali smo pažnju da treba izvršiti usmjerenje srednjoškolaca, ali i popularizaciju tih zanimanja još u vrtićima jer ne mogu sve raditi računar i visoko obrazovani kadrovi. Zanatstvo ima mjesto u svim drugim zanimanjima", kaže Kojić.

On smatra da bi vlade i ministarstva morali stimulisati zanatsku djelatnost i usmjeravanje mladih za školovanje za te djelatnosti.

"Mladi bi iz osnovne škole trebalo bi da idu na duže ili kraće kurseve i da postanu zavarivači ili nešto slično. Naime, čak je i pravih ugostitelja veoma malo", navodi Kojić.

Ističe da svi zanati izumiru, pa čak i oni u kojima trenutno ima najviše majstora.

"Na primjer u Banjaluci ne postoji nijedan remenar za izradu opreme za konjsku zapregu, a može se prodavati i kao suvenir. Dok je god naroda biće potrebe za tim zanatom, međutim nema čak ni remenara koji izrađuju kaiše za ljude. Oko 90 odsto kaiša se uvozi, a nećemo izdržati uvozeći sve", kaže Kojić.

Prema njegovim riječima nema ni vunovlačara, kovača, stolara, ni drugih zanatlija jer se radi o niskoprofitnim zanimanjima.

Od mnogih zanimanja koja su izumrla ili izumiru i od kojih mlađi naraštaji zaziru može se sasvim pristojno zarađivati za život.

"Dimnjačarski zanat je dosta profitabilan, pogotovo što konkurencije nema, a posla ima dosta", kaže dimnjačar Nikola Bogut iz Banjaluke.

Milenko Kos, obućar i vlasnik obućarske radnje "Pervan", ovim zanatom se bavi 34 godine. Kaže, mladi ljudi danas žele da se obogate preko noći, a ako ste zanatlija treba godina i godina da bi se nešto steklo.

"Zarada nije neka, ali posla ipak ima i može se živjeti. Veliki je problem što država ne pomaže malu privredu pa je za otvaranje jedne zanatske radnje potrebno mnogo vremena i novca", kaže Kos.

Prema podacima agencija za zapošljavanje, zidari, tesari i drugi majstori sve se rjeđe sreću na tržištu rada, a takva zanimanja konstantno imaju otvoreno radno mjesto.

U srednjim školama sve je manje zainteresovanih za galanteriste, obućare, krojače, cvjećare i mnoga druga zanimanja za koja školovanje traje tri godine jer se poslije trogodišnjeg srednjoškolskog obrazovanja ne može upisati fakultet.

Mladi se tako nalaze u raskoraku između želja i realnosti, a često radije biraju trendovska zanimanja nego neki od zanata koji će im obezbijediti sigurno radno mjesto.