Južna Srbija Info
Ћирилица | Latinica

Četnik i novinar

rssBookmark and Share

Niš 03.07.2006. Politika

U Ženevi preminuo Vojvoda Radomir Petrović

Četnik i novinar

LjUBLjANA, 29. juna – „U Ženevi je preminuo četnički vojvoda Rtanjski, poslednji autentični četnički vojvoda Radomir Petrović Kent (88)”, obavestio je „Politiku” juče prijatelj i saborac preminulog, poslednji slovenački četnik Uroš Šušterič. Radomir Petrović je rođen 6. septembra 1917. u selu Gornji Krupac u Aleksinačkom srezu, kao sedmo dete u porodici;

Vojvoda Kent bio je komandant jedne od najslavnijih brigada – Boljevačke.

 


 

Radomir Petrović-Kent je rođen 6. septembra 1917. a umro je 23. juna 2006. godine. u Švajcarskoj. Bio je potporučnik vojske Kraljevine Jugoslavije i komandant Boljevačke brigade u Jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci u Otadžbini za vreme Drugog svetskog rata, istaknuti politički emigrant, ekspert Ujedinjenih nacija, izdavač i novinar.


Biografija

Rodio se u selu Gornji Krupac kod Aleksinca, od oca Velimira i majke Divne, kao sedmo dete. Osnovni školu završio je u svom selu Gornji Krupac, nižu gimnaziju u Aleksincu, a maturirao je u Nišu. Bio je prvi učenik-maturant iz njegovog sela. Godine 1936. stupio je Vojno-intendansku akademiju i 1939. kada su Hitler i Staljin napali Poljsku, proizveden je u čin potporučnika. U aprilskom ratu 1941. godine, bio je u jedinici pod komandom generala Draškića, na Kalni, gde mu je bio ratni raspored.

Nemci su dva puta zarobljavali Radomira Petrovića, i on je dva puta uspeo da im umakne. Domogao se gustih krajiških šuma, iz koji započinje gerilu, najpre samostalno, a od juna 1941. u oviru Ravnogorskog pokreta, kome se priključuje sa svojim Ozrenskim četničkim odredom.

Čim je čuo da pukovnik Draža Mihailović šalje oficire preko Drine, kao pomoć najugroženijim delu srpskog naroda, odlazi na Ravnu Goru sa molbom da se i on pridruži izabranim. Pukovnik Mihailović mu određuje ratni raspored kod majora Boška Todorovića. Međutim, sudbina je htela da se te večeri pukovnik Mihailović predomisli, kada je saznao da poručnik Petrović potiče iz jedne od najuglednijih porodica u Istočnoj Srbiji, i da će kao takav biti od veće koristi u svom rodnom kraju.

Petrović dobija jedan od najtežih zadataka: da stupi u odred generala Milana Nedića u Zaječaru, da otuda neopaženo izvuče naoružanje i opremu u šumu, i da onda osnuje jaku vojno-četničku brigadu.

Tako je i bilo. Sredinom 1942. godine Kent dolazi na čelo Boljevačke vojno-četničke brigade. Učestvovao je u mnogim borbama protiv Nemaca i Bugara, a 1944. godine i protiv komunista. Spasio je američke pilote, koji su posle dejstva nemačke protivvazdušne odbrane pali na teritoriju Boljevačke brigade. Kada su u leto 1944. godine komunističke divizije krenule put Dunava, u susret Staljinovim trupama, Kent je u činu kapetana, postavljen za zamenika komandanta Kombinovanog jurišnog korpusa, najelitnije četničke jedinice u Istočnoj Srbiji. Sa svojim vojnicima ostaje i kao ranjenik, sve dok lekar nije posumnjao na tetanus.

Avgusta 1944. godine iz jedne četničke bolnice, pod lažnim imenom je upućen na lečenje u Beograd, odakle kanalom za ranjenike, odlazi u emigraciju. Smatro je, kao i mnogi, da je to privremeni odlazak. Tako je u Zaječaru ostala Ljubica Stojanović, njegova velika ljubav. Najčuvenija ljubavana priča iz Krajne onoga doba, opevana u narodnoj pesmi, imala je tragičan kraj.

Novi život Kent nije želeo da započinje daleko od Srbije. Dobio je papire za Australiju, 1947, a potom i za SAD, 1948. godine. Sa malobrojnim četnicima emigrantima ostao je u Švajcarsku, u Ženevu.

U emigraciji, Kent je bio politički aktivan i pomagao je ljudima, izbeglicama od komunističkog režima.

Prvo zaposlenje je našao u Ujedinjenim nacijama u Ženevi, kao činovnik. Ali , na zahtev komunističkih vlast, dobija otkaz, zajedno sa još dvojicom bivših četnika, Aleksandrom Đokićem ( Štab 501 ) i Branislavom Đokićem ( Demokratska omladina ).

Ađutant i nerazdvojan pratilac kralja Petar II Karađorđevića, Kent je bio od 1951. do 1956. godine. Kralja je opisao sledećim rečima: "Bio je divan čovek, lep, dobro vaspitan, dobar čovek i dobar Srbin. Bio bi divan vladar da je imao svoju zemlju. Ovako, bio je mnogo nesrećan. Englezi su ga naterali da uradi to što je uradio".

Posle službe kod kralja, Kent postaje zvanični tumač za srpskohrvatski jezik u Ženevi, pa novinar pri agenciji "Avala", koju su osnovale srpske izbeglice, a zatim od 1960-75. radio je kao , Direktor Izdavačke kuće "La Guilde du livre" u, kada je i pentionisan, ali je nastvio i dalje da radi kao novinar u Ujedinjenim nacijama u Ženevi, kao zvanični prevodilac za srpski jezik u Konfederaciji i kantonu Ženeva.

Objavio je više studija o komunizmu u raznim novinama; izdao knjigu, na engleskom jeziku "Je li to loše pamćenje, ili samo druga izdaja..."

Radomir Petrović je prvi put posle Drugog svetskog rata posetio Srbiju 2001. godine, kada su ga na beogradskom aerodromu dočekali Uroš Šušterič, Aleksandar Čotrić, Miroslav Milutinović i Jovica Mihailović. Tom prilikom je posetio Sabor na Ravnoj Gori, Niš i svoje rodno selo.


 

Prostorija Srpskog kulturnog društva u Ženevi, bila je u utorak 23. marta, mala da primi sve zainteresovane članove i simpatizere koji su došli da pogledaju film "Posle više od pedeset godina", o povratku Radomira Petrovića Kenta u Srbiju 2000. godine.
 
Ovoj projekciji, prvom javnom emitovanju filma u Švajcarskoj, pored Radomira Petrovića Kenta i njegove porodice: sina Petra (Pierre) i unuka Borisa, prisustvovali su autorka filma Lusila Despot, Kentovi saborci i prijatelji, ali i veliki broj Srba iz Romandije. 

Posle uvodne reči Jevrema Nikolića, člana Komiteta Srpskog kulturnog društva, govorio je Kentov saborac i prijatelj, Aleksandar Đokić, o Kentovoj večnoj borbi protiv komunista, njegovom životu i radu u Švajcarskoj, sa posebnim osvrtima na knjige koje je napisao ("Četnici istočne Srbije", "Is It Poor Memory... Or Just One More Treason?", "Oubli ou nouvelle trahison?").
 
Film "Posle više od 50 godina", koji su prisutni videli u nastavku, govori o Kentovom životu, njegovom povratku u Srbiju, ali je ujedno i film o drugoj i drugačijoj istoriji od one koju je većina Srba imala priliku da uči iz školskih udžbenika. 
 
Upravo o toj drugačijoj istoriji govorio je Stefan Vulkomb (Stephane Woollcombe), diplomirani istoričar, čija je tema za diplomski rad bilo istraživanje o srpskim ratnim zarobljenicima i izbeglima posle Drugog svetskog rada iz Srbije. Stefan je na divan način povezao sve što smo u filmu videli, istoriju koju znamo i onu drugu istinu, do koje je došao u svojim istraživanjima. Naime, osvrćući se na dva datuma i dve godišnjice koje dolaze – 24. i 27. mart, rekao je da moramo ići napred i da se na istoriju moramo osvrtati, da od nje direktno zavisi naša sudbina, te da je 27. mart 1941. izgledao drugačije, da možda 24. marta 1999. ne bi ni bilo. 
 
Na kraju večeri, SKD je sve posetioce počastilo hladnom zakuskom, a u klubu se zaorila i po koja melodija iz Kentovog doba... 
 


#   Niš   Aleksinac   četnici   Radomir Petrović   vojvoda   Aleksandar Čotrić   Miroslav Milutinović   27. mart   Petar II Karađorđević   srpski jezik   Gornji Krupac
@


 



Budite u toku

Dozvolite obaveštenja sa ovog portala o aktuelnim zbivanjima