Južna Srbija Info
Ћирилица | Latinica

Intervju sa Zoricom Peleš, biografom prote Stevana Dimitrijevića

rssBookmark and Share

Aleksinac 11.02.2016. Aleksandar Gvozden

Publicista Zorica Peleš, autor knjige PROTA STEVAN M. DIMITRIJEVIĆ – ANĐEO BOŽIJI ZA JUŽNU SRBIJU, biograf iz hobija, ili istoričar od Boga.

Intervju sa Zoricom Peleš, biografom prote Stevana Dimitrijevića

Zahvaljujući društvenim mrežama, šira publika sada može da sazna više detalja iz života ovog svojevrsnog intelektualca.

Zorica Peleš je rođena 19. maja 1949. godine u Beloj Palanci, a porodični koreni su joj, kako kaže, u  Severnoj Dalmaciji, Drvaru, na jugu Srbije (Preševo, Vranje) i u Crnoj Gori.    

Od 1955. godine živi u Beogradu gde je završila studije Organizacije prodaje. Sada u penziji, što joj, kaže, daje mogućnost da se bavi istraživačkim radom, vezanim za istoriju srpskog naroda, "jer mi je istorija hobi".

Moj prijatelj Jurij Romanov iz Moskve kaže da sam "istoričar od Boga".

Zorica Peleš i Andrej Tarasjev

- Poštovana Zorice, koji su bili vaši motivi da krenete sa radom na biografiji prote Steve, da li su to porodične veze, ili imate dodira sa aleksinačkim krajem?

Nemam nikave veze sa Protom ni sa njegovim rodnim krajem. Imam samo ogromnu ljubav prema njemu i poštovanje za njegov besprekoran život i rad.

Zahvaljujći najmlađoj sestričini prote Steve Dimitrijevća, profesorki engleskog jezika, Nadeždi - Nadi Panić (rođenoj Prljinčević) , koja je želela da ostavi neki trag o njemu, prihvatila sam da pišem knjigu o njegovom životu. Njena želja je bila da prvo napišem knjigu o njenoj najstarijoj sestri, profesorki Medicinskog fakulteta u Beogradu, dr Bosiljki - Bosi Milošević, nekrunisanoj carici srpske ginekologije.

Njih dve su imale u Aleksincu brata po ocu Veselina Viću Prljinčevića, volela bih da drugom prilikom nešto napišem malo i o njemu, jer je on bio protin štićenik. Umro je 2010.g. i rado sam dolazila kod njega u goste, a sada sam redovno gost profesorke matematike Granke Marković, koja je izuzetna osoba i veoma je volim.

- Kako je došlo do vašeg angažovanja?

Radila sam kao saradnik kulturnog programa u Ruskom domu u Beogradu od  septembra 1997. g. do marta 2000-te, gde sam organizovala književne večeri, koncerte i izložbe i bila voditelj programa. Jedne večeri, krajem 1998. godine, posle jednog programa, u okviru koga sam govorila i neke svoje pesme, jer sam ranije pisala poeziju, prišla mi je gospođa Milena Matić, predsednica Udruženja potomaka solunskih ratnika "Dr Arčibald Rajs" (čiji sam i ja sada član) i rekla mi kako joj se dopadaju moje pesme.

Potom me je upitala da li bi htela da napišem knjigu o dr Bosiljki-Bosi Milošević, koja je bila profesor ginekologije na Medicinskom fakuletu u Beogradu i direktor čuvenog GAK-a, u Višegradskoj ulici br. 26 u Beogradu, koja je sazidana zahvaljujući njoj.

Bila sam zatečena, jer nikada nisam razmišljala da pišem neku knjigu. Gospođa Matić mi je rekla da je to želja njene prijateljice, Nadežede - Nade Panić, profesorke engleskog jezika (1916-2004), koja je prvo ponudila književniku Radomiru Smiljaniću i pesniku Banili Bojiću da oni napišu knjigu. Njih dvojica su joj tražili tada honorar od 7000 nemačkih maraka, koje ona naravno nije imala.

Nada PanićRekla sam da ću razmisliti i posle Badnjeg dana 1999. g. otišla sam sa gospođom Matić i suprugom kod bake Nade. Usput, dok smo išli prema zgradi bake Nade, gospođa Matić mi je rekla da baka Nada ima divna odlikovanja svog pokojnog ujaka i da ih vredi pogledati, kao i njegov veliki portret u ulju. I čim smo stigli kod bake Nade pogledala sam odmah ta Protina odlikovanja i dva velika  albuma u kojima su bile neke njegove fotografije i dokumenta. Ali, pošto sam došla zbog pisanja knjige o dr Bosi, nisam nešto posebno obratila pažnju na sve ostalo vezano za protu Stevu, već sam odmah počela da hvatam beleške o dr Bosi.

Baka Nada i ja smo kasnije otišle na more, u Prčanj, da tamo pišem. I kada sam konačno počela da pišem knjigu o dr Bosi, baka Nada mi je jednog dana stidljivo rekla: "Znate, imala sam , ako se sećate ,divnog ujaka čija ste odlikovanja videli u mom stanu u Beogradu, i volela bih , kada završite pisanje o Bosi, da nešto napišete i o njemu. Sa nama je  kratko vreme bio i moj suprug i ja mu kažem, kada smo ostali nasamo,: "Šta je ovoj babi, pa neću valjda da sada pišem o celoj njenoj familiji?!"

- Do pisanja o proti je ipak došlo?

Slučaj je hteo da mi baka Nada jednog jutra pokaže jednu knjižicu - spomenicu, posvećenu proti Stevi, koju su na njenu i Bosinu molbu i molbu Protinog studenta dr Đoke Slijepčevića (koji je živeo u Kelnu i bio veliki istoričar SPC) napisali neki profesori sa Bogoslovskog fakulteta iz Beograda. One su im dale dokumenta i građu i platile im naravno za njihov trud. U njoj su bili neki detalji iz Protinog života i mene je to tako zaintrigiralo, pa sam u toku leta odlazila nekoliko puta u Beograd autobusom, da potražim građu o  Proti po arhivima.

I sve što sam pronašla me je facsiniralo i kada smo se baka Nada i ja konačno vratile za Beograd, ja joj kažem da se ne ljuti, ali da ja moram prvo da napišem knjigu o proti Stevi, a kasnije ću dovršiti započetu knjigu o Bosi.

Još kada sam među porodičnim pismima  pronašla onu njegovu prekrasnu sliku iz Kijevske duhovne akademije (1895) mojoj radosti nije bilo kraja.

I kada sam našla "In memoriam", koji je napisao sv. vladika Nikolaj Velimirović posle Protine smrti u listu "Liberty", nisam mogla da dođem sebi od sreće.

Posebno je impresivan njegov kraj:

"Ali meteori zasvetle pa se ugase, a prave zvezde, i kad zađu, sklanjaju se samo od naših očiju no ne prestaju da svetle na drugom mestu. Ovoliko za Bog da prosti svome učitelju - blagodarni učenik - Episkop Nikolaj."

Šlag na torti iznenađenja je bio podatak u "Amerikanskom Srbobranu", od 3. maja 1954. gde sam pročitala da je protu Stevu sv. vladika Nikola Velimirović nazvao "Anđeo Božji za Južnu Srbiju".  

- Kako je teklo pisanje rada i prikupljanje dokumentacije?

Dok sam pisala knjigu , živela sam sa bakom Nadom, Protinom sestričinom, i to jedno vreme u njenoj kući u Prčnju, a potom u Beogradu. Svakodnevo smo razgovarale o Proti i ja sam svaku njenu priču o njemu odmah zapisivala. Kod nje sam našla dosta porodičnih pisama, kao i iskopiranih dokumenata njegovih, čiji se originali nalaze u našoj Patrijaršiji.

U Arhivu SANU takođe postoji njegova obimna građa, koju sam koristila, a ima je i u Arhivu Srbije i tu građu iz Arhiva Srbije iskoristila sam za prošireno izdanje knjige o njemu.

- Verovatno je bilo i dosta poteškoća da se sve to skupi?

Veliki deo njegove građe je ostao u Arhivu Kosova i Metohije u Prištini i do nje je nemoguće doći. U toj građi je oko 1700 pisama, koje je Prota dobio od najznačajnijih ličnosti, kao i dokumenta u vezi sa životom Srba na Kosmetu. Građa je bila početkom 90-tih doneta u Arhiv Srbije, ali je ubrzo po nečijem naređenju vraćena, a da nije ni mikrofilmovana, ni skenirana, ni kopirana. U toj građi su bila i Staljinova pisma Proti, koja su nestala.

Prota Stevan Dimitrijević

U Sabranim  delima Petra Kočića, kome je prota Steva bio direktor u Srpskoj gimnaziji u Skoplju, nalaze se tri Kočićeva pisma Proti Stevi, kao i opis Srpske gimnazije u Skoplju u kome Kočić piše: "Stevo Dimitrijević je... svojim patriotskim radom s onu stranu Kačanika toliko učinio da je u očima   tamošnjeg naroda postao kao neki svetac, kao neka zagonetna, mitska ličnost."

- Koliko truda je potrebno da se uradi tako nešto, verovatno su veliki i troškovi?

Pisala sam o proti Stevi s ljubavlju i ljutilo me je što su me skoro svi pitali, dok sam pisala knjigu, : "Kakve ti koristi imaš od toga?"

Kod nas se sve gleda sa materijalne strane, na žalost.Uložila sam mnogo truda i vremena dok sam prikupila građu i razvrstala ogromnu porodičnu prepisku po godinama, mesecima, datumima i složila sve to. Deo prepiske, fotografija i dokumenata iz baka Nadinog stana sam poklonila Protnoj školi u Aleksincu i Arhivu SANU.

- Da li je neko pomogao vaš rad, da li je rad objavljen, kakve prepreke ste imali prilikom izdavanja?

Izdavanje knjige trebalo je da finansira Sveti Sinod SPC, ali sam dobila novac samo za jedan deo  pripreme, pa sam prodala nakit, jer nisam pristala na ucenu pokojnog vladike Save šumadijskog. Vladika Sava je tražio da iz rukopisa izbacim dva Protina boravka u Rusiji: prvi: 1923/4. godine, kada je 9. meseci nosio pomoć za gladne u Rusiji, a prikupljanje te pomoći, na Protinu molbu, započeo je jedan sveštenik iz Aleksinca još 1919. godine; i drugi njegov boravak: krajem januara i početkom februara 1945. godine, kada je bio na izboru ruskog patrijarha Alekseja Prvog.

Vladika Sava mi je rekao: "Ne nasedajte kojekakvim bapskim pričama i izmišljotinama". Ne znam kako mu nije palo na pamet da ću ja to sve proveriti. I Bogu hvala da postoje dokumanta o tome.

- Da li je ostatak zajednice podržao radove?

Tokom istraživanja i pisanja knjige imala sam veliku podršku mog supruga i sina. Sin je vredno učio i davao ispite na Stomatološkom fakultetu u Beogradu, pa sam bila potpuno opuštena, bez brige. Ostale pomoći nije bilo, ali nemam je ni sada kada bi trebalo da ponovo štampam knjigu, koju je jedan nemački istoričar Klaus Buhenau, profesor univrziteta iz Berlina, citirao u jednoj knjizi na engleskom jeziku.

Sasvim slučajno sam saznala za taj podatak i kada sam pronašla prof. Klausa preko interneta, on mi je napisao:

"Vašu knjigu o proti Dimitrijeviću sam tada čitao sa oduševljenjem, jer na srpskom govornom području ne postoji velika biografska literatura o duhovnicima. Vaša knjiga za mene je bila izuzetak, ona crta široku sliku o jednom važnom čoveku i o sredini u kojoj je  živeo."

Zorica Peleš i Jelena Guskova

I gospođa Jelena Guskova ruski i naš akademik, mi je rekla da je uživala dok je čitala moju knjigu o Proti.

Prvo izdanje objavljeno je 2001. godine i Opština Aleksinac je tada kupila  20 knjiga, ako dobro pamtim. Drugo izdanje je štampano 2002. g i moj suprug je zbog te knjige otvorio bio izdvačku agenciju "Predzorje", koju je potom ugasio. Bili su to tiraži od po 500 primeraka, ali mi je veliki broj knjiga ukraden iz kola noću, iz gepeka.

- Imate planove da nastavite radove?

I dalje istražujem Protin život i imam gotovo dopunjeno izdanje, a počela sam da pišem i posebno knjigu o pomoći gladnima u Rusiji i njegovom boravku u Rusiji.

- Da li možete izdvojiti neki posebno zanimljiv detalj?

Teško je izdvojiti bilo koji detalj iz Protinog bogatog života. Bio je jedinstven u svemu.

Možda za kraj detalj sa njegovog puta u Atinu  na prvi Kongres pravoslavnih teologa, u jesen 1935. godine, kada je na granici konstatovao da je zaboravio pasoš kod kuće. Po dolasku u Atinu piše supruzi Jeleni: "Bogu hvala, propustiše me na veru!" Nikada nisam pročitala da je neko preko granice propušten "na veru" kao naš prota Steva.

- Verujemo da je bilo pozitivnih odjeka o ovoj knjizi i na istoku?

Zahvaljujući proti Stevi počela sam da se bavim naučno-istraživačkim radom i SANU me je kao istraživača poslala 2006. godine u Kijev, Harkov i Odesu, gde sam bila gost njihove NANU (Nacionalne Akademije Nauka Ukrajine) i istraživala Protin put u vreme velike gladi kroz Ukrajinu. Održala sam tom prilikom predavanje o Proti na katedri za slavistiku  na Univerzitetu Kijevu i u Odesi u Državnom arhivu  sam govorila o Proti i našim itorijskim vezama sa ukrijnskim narodom, za njihovu državnu televiziju.

Zorica Peleš i Kozaci

Par detalja o Zorici Peleš:

- U mladosti pisala poeziju, pesme su izvođene u "Teatru poezije" u Beogradu u predstavi "Beogradski srednjoškolac".
- Saradnik Matice srpske na Srpskom biografskom rečniku u kome je njena odrednica i o proti Stevi,
- Pisala za: "SVESKE" Zadužbine Ive Andrića", Politiku ekspres, Svedok, Džentlmen, Dilemu, Zerkalo nedeli (Ukrajina), Bratstvo, Crveni krst Srbije, Trgovinski glasnik, Glas Crnogorca, Pčelar, Šumatovac i Šume.
- Gostovanja na Drugom programu Radio Beograda, Međunarodnom radiju  Jugoslavija, Međunarodnom radiju Srbija, Radiju Slovo Ljubve, Radio Svetigora, RTV ALTT Aleksinac i OK Radio Vranje.
- Najmlađi član predsedništva Kulturno-prosvetne zajednice Beograda Društva
- Citirana u domaćim i stranim knjigama
- Organizator mnogih promocija knjiga u Beogradu (Narodna biblioteka, Biblioteka grada Beograda, Galerija SANU i dr) i humanitarnih koncerata
- Bavila se humanitarnim radom  (Crveni krst, Udruženje za pomoć deci oboleloj od kancera), bila sekretar Društva za negovanje lepog ponašanja.
- Član Sekcije za istoriju medicine Srpskog lekarskog društva,
- Napisala predgovor za knjigu "Srpska istorija", profesora istorije Đorđa Bojanića iz Niša, sa kojim je napisala i knjigu, "Srpsko-ruski bratski odnosi", na osnovu građe prote Steve.

Aleksinačke vesti


#   Aleksinac   Beograd   intervju   fotografije   istorija   Narodna biblioteka   Arčibald Rajs   OK Radio   Opština Aleksinac   prota Stevan Dimitrijević   Zorica Peleš
@okradio_rs @


 



Budite u toku

Dozvolite obaveštenja sa ovog portala o aktuelnim zbivanjima