Južna Srbija Info
Ћирилица | Latinica

Oluja

rssBookmark and Share

12.08.2015. Miodrag Tasić

Nije dobro kad upadneš u oluju. Daleko od toga.

Oluja

Kad duvaju vetrovi, kiša lije, pucaju gromovi. Svejedno da li si na moru, u nekom pretrpanom plovilu, nazovi brodom, sa stotinama sabraće koji hrle u bolji život. Za nevoljnike s Bliskog Istoka ili Afrike taj bolji život predstavlja Evropa kojoj su se uputili. Mnogi od njih završe na dnu okeana.

Ni na kopnu oluja ne donosi ništa dobro. Sad, u ove sušne i vrele dane neki tvrde „kad nema kiše dobar i grad!“ Nije. Od vatre nešto i pretekne. Od vode ništa. Samo nas pamćenje malo drži. A još prošle godine videli smo šta znači oluja i olujno nevreme. Pustoš. Voda u trenu sve odnese. Kao da ničeg nije ni bilo.

Kakvu tek oluju Hrvati mogu da naprave. Makar Srbima. E, to je retko zabeleženo. Gde prođe hrvatska čizma, pogotovu u oblastima gde žive Srbi, tu ne ostaje ni kamen na kamenu. Neko bi pomislio da su Hrvati mnogo vešti ratnici, junaci, silni. Nisu. Jovan Dučić kaže da su „Hrvati najhrabriji narod na svetu. Ne zato što se nikoga ne boje, već zato što se ničega ne stide!“ U tom grmu leži zec. Hrvati su silni protiv nemoćnih. Ne samo protiv Srba, mada su Srbi omiljena lovina. Kada su nezaštićeni, goloruki, bespomoćni. Onda „šačica Hrvata“ u vidu ustaških bojovnika može da kolje nejač, da bacaju u jame, da vade oči živim ljudima, da sprovode kolone od stotinu nesrećnika povezanih žicom kojom su probili uvo ovim mučenicima. Pa kad pod batinama jedan padne, onda povuče i ostale. Bezbroj je rafiniranih metoda mučenja koje su ustaše podarile čovečanstvu. I s kojima su stali rame uz rame s poznatim istorijskim veličinama poput Nerona, Kaligule, Džingis-kana, osmanlijskim vladarima, nacistima, bugarskim okupatorima u oba velika rata. Sve do sabrata iz poslednjih događanja u liku Hašima Tačija i kompanije!

Možda je zato američki predsednik Franklin Delano Ruzvelt, pri kraju Drugog svetskog rata, zadivljen hrvatskim dostignućima u istom ratu govorio da su Hrvati sramota za čovečanstvo? I hteo da ih stavi pod starateljstvo. Izgleda da ga je prerana smrt sprečila u zamisli. Nešto je doprineo i „maršal“ Tito, valjda Hrvat ako je verovati pseudoistoričarima, da Hrvati stanu na pobedničku stranu, na stranu saveznika. I da time izbegnu pojačani nadzor od strane drugih naroda.

Elem, da je bilo kontrole i nadzora u posleratnoj Jugoslaviji, ne bi došlo do bujanja ustaštva i rušilačkih tendencija. Da ruše državu oni koji su slobodu dobili na tacni. Koji su pobegli iz austro-ugarskih konjušnica (čitaj Slovenci) i od najbednije austro-ugarske provincije postali najbogatijia oblast države koju su naumili da sruše. Ili arnautska plemena da nesmetano podrivaju i uništavaju državu naroda koji im je velikodušno oprostio vekovna zlodela i uvek prisutno zabijanje noža u leđa! Šta bi bilo da je bilo?

Tek, Hrvati slave „Oluju!“ Dvadeset godina prošlo od njihove slavne pobede. Porazila država hrvatska, tada još ne i nezavisna, ostatke srpskog naroda u Hrvatskoj. Ono što je preteklo od ustaške kame i malja, od Titovog bratstva i jedinstva i što se od povampirenih ustaša odmetnulo i izdvojilo u Srpsku Krajinu. Verujući da će tako izbeći scenario od pedesetak godina ranije. Uzalud. Hrvatska vojska, dobro pomognuta i opremljena od svojih večitih saveznika, uz pomoć vojnih instruktora, obaveštajnih izvora, i pre toga od strane američkih bombardera koji su uništili ono malo vojne opreme srpskih snaga, mogla je da krene u odlučni boj. Operaciju su nazvali „Oluja!“ Počistili su stotine hiljada srpskih žena, dece, staraca i ostale nejači. Vojsku Krajine nisu mogli. Vojska je pre toga nekako znala za napad, pa su utekli na vreme. I tako je narod bežao pred zlikovcima na traktorima, polovnim autima, pešice. Da bi ih u Srbiji dočekali kao tuđince. U večernjem TV dnevniku informacija o „Oluji“ data je neposredno pre vesti iz sporta!

Tako da dvasetogodišnjica „Oluje“ nema smisla. Nije ostvarila efekat. Nije u redu podići spomenik samo Franji Tuđmanu. Zašto nema spomenika Bilu Klintonu koji je važniji za uspeh operacije od Tuđmana? Ili Slobodanu Miloševiću, koji se s Tuđmanom dogovorio da ne remeti hrvatske planove sa Srpskom Krajinom? Pa onda mimohod, to jest, parada. Zašto u tom mimohodu nije bilo stranih vojski? Američke, britanske, nemačke...? Oni su dali nemerljiv doprinos hrvatskoj pobedi u ratu. Dalje, nije bilo ni Slovenaca. Od njih je sve i počelo u Jugoslaviji. To ne treba zaboravljati. I šta znači mimohod? Podseća me na Radovana III i onu misao o beogradskom metrou i kanalizaciji istovremeno. Kao mi se vozimo metroom a govna plivaju oko nas. Tako i na mimohodu. Jedni marširaju a govna oko njih. Ili je to sve ista priča?

Na kraju o Tompsonu. Čovek peva na dan pobede o klanju Srba pred „šačicom Hrvata“, samo osamdeset hiljada, političkim kremom države, čuj, krem, a pesma nije u desetercu: „Mi, Hrvati ne pijemo vina, već pijemo krv četnika iz Knina!“ Gore deset, dole jedanaest slogova. Kakva pesma, takav i umetnik. Isto kao i publika. No, to je Europa. Tisućljetnja kultura. A takvi su i oni iz Europe što ih podržavaju. Da se i mi ne uklopimo u ovo društvo kad jednom uđemo u Evropu.

Šta znači srpska oluja videlo se u bazenu. Srpski vaterpolisti pregazili Hrvate kao plitak potok. U finalu svetskog prvenstva. Ipak, volim što postoje Hrvati. Kakvi da smo mi Srbi, nismo najgori!

Miodrag Tasić
Miodrag Tasić

 

 


#   Miodrag Tasić   Hrvatska   Jovan Dučić   Slobodan Milošević   Dan pobede   Oluja (rat)     TV Dnevnik
@


 



Budite u toku

Dozvolite obaveštenja sa ovog portala o aktuelnim zbivanjima