Južna Srbija Info
Ћирилица | Latinica

Ljiljana Radovanović Tošić: "Inkluzivno" obrazovanje je pravo, a ne obaveza

rssBookmark and Share

Čokot 30.06.2016. Mladen Jovanović

Od trenutka uvođenja inkluzivnog obrazovanja (IO) u redovan obrazovno vaspitni sistem Republike Srbije, pa do danas, ovaj vid obrazovanja izaziva dosta polemike.

Ljiljana Radovanović Tošić: "Inkluzivno" obrazovanje je pravo, a ne obaveza

Inkluzija predstavlja pravo na obrazovanje svakog deteta sa smetnjama u razvoju, iz marginalizovanih grupa i sve dece koja imaju poteškoća u savladavanju nastavnih sadržaja. Ona obuhvata i darovatu decu.

Jedna od najkompetentnijih ličnosti iz prosvetnog života Republike Srbije, koja nam može dati prave odgovore o ovoj temi  je, svakako, psiholog Ljiljana Radovanović Tošić. Dugogodišnja direktorka osnovne škole „Desanka Maksimović“ iz Čokota kraj Niša ujedno je i nacionalni trener za inkluzivno obrazovanje, autor akreditovanih seminara, međunarodnih stručnih skupova i tribina vezanih za ovu oblast. Za vreme njenog mandata na mestu direktora škola „Desanka Maksimović“ je dobila i najviše priznanje u oblasti obrazovanja „Svetosavku nagradu“ pri čemu su školu za ovo prestižno priznanje nominovali MENSA i UNICEF, za doprinos i unapređenje inkluzivnog obrazovanja.

Danas, Ljiljana Radovanović Tošić, zaposlena kao školski psiholog u osnovnoj školi „Radoje Domanović“ govori o svim problemima i izazovima inkuzivnog obrazovanja.

Gospođo Radovanović Tošić, koliko je bilo teško uvesti inkluziju u obrazovni sistem Republike Srbije, gde su bile najveće poteškoće?

- Kao i sve što se uvodi kao novina  u bilo koji sistem, uvođenje inkluzivnog obrazovanja pratili su mnogobrojni otpori. To je uobičajena reakcija na promenu, ali u vreme kada je inkluzivno obrazovanje (IO) uvedeno u sistem kroz Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, 2008 godine, u Ministarstvu prosvete državni sekretar bila je gospođa Tinde Kovač-Cerović, vrstan profesionalac i poznavalac obrazovanja, te su stvoreni povoljni uslovi za  stvaranje pozitivne klime prema inkluzivnom obrazovanju. Najveće prepreke predstavljale su: nepoznavanje paradigmi koje zahteva IO, strah zaposlenih u odnosu na ishode obrazovanja, nepovezanost institucija i izostanak intersektorske saradnje. Na sreću pored prepreka bilo je i jako mnogo pogodnosti. Pre svega izvanredno iskustvo velikog broja  prosvetnih radnika koji su  suštinski praktikovali inkluzivno obrazovanje i kada ga sistem nije prepoznavao. Sada je trebalo sva ta pojedinačna iskustva uvezati i iskoristiti sinergiju ljudi, praktičara, u popravljanju kvaliteta obrazovanja i stvaranja prilike da svakom detetu obrazovanje postane  istinski dostupno. Velika prepreka bile su u i sada su predrasude i sterotipi ka različotostima. Ali posle mnogo prepreka, zastoja, zahvaljujući zakonskoj regulativi i  velikom entuzijazmu iskusnih praktičara iz ove oblasti paradigma inkluzivnost u obrazovanju živi i trajaće .

Po Vašem mišljenju ko je su sve institucije pomogle uvođenju inkluzije?

- Za uvođenje inkluzivnog obrazovanja u obrazovni sistem najzaslužnije je Ministarstvo prosvete. Ali kako inkluzija zahvata sve društvene sisteme, svakako je da veliku zaslugu ima Vlada koja je 2008.godine izmenom Zakona u oblasti obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite stvorila uslove da inkluzija bude vidljiva i primenljiva. U obrazovnom sistemu veoma značajan doprinos dala je i Mreža inkluzivnog obrazovanja koja postoji na teritoriji čitave države, i koju čine najistaknutiji pojedinci svih obrazovnih profila koji šire politiku i praksu inkluzivnog obrazovanja. Svakako nikako ne smemo zanemariti uticaj UNICEF-a, koji je idejno, finansijski i logistički podržavao razvoj inkluzivnog obrazovanja.  Ne treba zaboraviti ulogu Model škola za razvoj inkluzivnog obrazovanja, koje su institucionalno, najneposrednije stvarale priliku za horizontalnim učenjem među prosvetnim radnicima.

Molim Vas navedite najznačajnije projekte koji se odnose na inkluzivno obrazovanje  u obrazovni sistem.

- Brojni su projekti koji su implemntirani  u obrazovnim institucijama s ciljem da se poveća senzibilnost, znanje i unaprede materijalno-tehnički uslovi . Ja ću nabrojati samo najveće , ali svako treba naglatiti da je na 95% teritorije naše države implementiran bar jedan projekat koji je smanjivao diskriminaciju i stvarao prilike za unapređenje inkluzivnog obrazovanja. Recimo: DILLS - projekat koji je trajao od 2010. do 2013.godine  i kojim je bilo obuhvaćeno 250 ustanova iz obrazovanja, projekat „ Svi u školu“ koji je 2011. godine implementirao Savez učitelja, potom projekti koji su implementirani  u dekadi Roma ( ima ih preko 20), „Izgradnja savezništva za inkluzivno obrazovanje - Centra za interaktivnu pedagogiju“, projekat „Inkluzivno obrazovanje od politike ka praksi“ koji je sprovodio Fond za otvoreno društvo 2007. i 2008. godine, pre uvođenja koncepta inkluzivnog obrazovanja u sistem, '„Monitoring i evaluacija inkluzivnog obrazovanja“ u organizaciji Ministarstva prosvete i Svetske banke, iz 2015. godine. Trenutno je aktuelan projekat  koji takođe sprovodi Svetska banka u saradnji sa nadležnim ministarstvom a koji se odnosi na unapređenje inkluzivnog obrazovanja u predškolskim ustanovama.

Da pojasnimo našim čitaocima, koje su dobiti kako za pojedince koji se školuju po individualnim obrazovnim planovima, a koje za društvo?

- Koristi od inkluzivnog obrazovanja su važni za sve.
Za decu iz osetljivih grupa
Osećanje prihvaćenosti, mogućnost uspostavljanja prijateljstva i samopoštovanja
Povećana mogućnost da uče kroz interakciju sa drugima, u prirodnoj vršnjačkoj grupi
Osposobljenost za uključivanje život i rad i, u krajnjem, zadovoljstvo životom
Povećana sposobnost da brinu o sebi i samostalnost - uz mogućnost rada i zarade
Za svu ostalu decu (i njihove roditelje)
Bolje učenje, usvajanje funkcionalnih znanja i bolja postignuća
Svi učenici/deca  su na dobitku kada nastavnici/vaspitači  prilagođavaju nastavne/vaspitno-obrazovne  planove i programe i svoje nastavničke/vaspitne  stilove tako da odgovaraju spektru raznolikosti koje postoje među decom u bilo kom odeljenju/vaspitnoj grupi
Pripremaju se za funkcionisanje u realnom životu koji je ispunjen različitostima

Za društvo u celini
Potpuna iskorišćenost ljudskih potencijala (mogućnost zapošljavanja, produktivnost)
Manja izdvajanja za socijalna davanja i zdravstvenu zaštitu
Tolerantnije društvo (socijalna kohezija, funkcionalna demokratija, politička stabilnost

Šta je sa nastavnim kadrom, koje kompetencije treba da ima jedan predavač da bi bio osposobljen za rad sa učenicima po individualnim obrazovnim planovima? Ima li otpora među predavačima?

- Najveći broj zaposlenih u obrazovanju je veoma kompetentan za sprovođenje inkluzivnog obrazovanja. Korelacija između kompetentnosti za IO i metodičke kompetentnosti je veoma visoka, što znači da nastavnik koji kvalitetno podučava sve učenike, pokazujemi veći uspeh u radu sa učenicima kojima je potrebna dodatna podrška. Predavač iznad svega treba da bude kooperativan, otvoren i empatičan. To je ona ljudska komponenta koju unapređujemo tokom profesionalnog razvoja, ali je ne učimo na fakultetima. Dobar broj zaposlenih se izgovara izostankom bazičnih učenja iz ove oblasti  tokom studija, ali u vreme interneta je zaista sve dostupno i svako ko želi može da se obavesti i nauči sve što želi. Uz to postoje brojni forumi, blogovi, sajtovi koji nude obilje sadržaja koji pomažu u učenju, i koji pružaju priliku za razmenom iskustava. Tu su naravno i seminari i obuke koje nude niz praktičnih upotrebljivih znanja.Otpora ima, ali kod većine koji ga imaju on ide ili iz straha od nepoznatog (“hoću li uspeti, šta ako pogrešim“)  ili zbog lične rezignacije i izostanka motivacije u odnosu na rad i profesiju.kao realna prepreka stoji i to da mnoge ustanove nisu  adekvatnu planirale  adekvatnu podršku svojim zaposlenim, a to je i moguće i obavezno, te i one snose deo odgovornosti za pojavu ovog otpora. Saznanja koja imam ukazuju mi da je otpora sve manje, i da se pozitivan stav prema inkluzivnom obrazovanju značajno uvećao.

Dugo godina ste bili predsednik interresorne komisije u Nišu. Kako ocenjujuete opremljenost škola učilima, materijalno tehničkim sredstvima potrebnim za sprovođenje procesa inkluzivnog obrazovanja.

- Opremljenost škola učilima, materijalno-tehničkim sredstvima nije dovoljna, ali nije dovoljna za bilo koje dete.  Za kvalitetno sprovođenje inkluzivnog obrazovanja više od materijalnih sredstva važan je senzibilitet, otvorenost predavača ka sagledavanju obrazovnih potreba učenika, te time i stvaranje mogućnosti da se iste ostvare. Očiglednost u nastavi je uvek dobra, a može se obezbediti i jednostavnm sredstvima i materijalima koji ne zahtevaju uvek puno para, ali uvek zahtevaju kreativnost , promišljanje i planiranje. Predvidivost  u zahtevima, ritmu realizacije  nikako ne zahteva finasije, ali zahteva doslednost . Naravno u 21. veku smo i nikako ne treba zanemariti sve mogućnosti koje nudi IKT oprema, a naročito za osobe sa težim smetnjama u lokomotornom sistemu ili sa težim senzornim smetnjama.

Svaka niška škola ima IKT opremu, ali  pitanje je koliko se i kako primenjuje postojeće.   U obrazovanju uvek treba inovirati, uvek je potrebno imati nova učila, ali pravo je pitanje kako i koliko efikasno koristimo postojeće. Što se tiče same pristupačnosti objekta, i tu je šarenolika slika. Gradski objekti uglavnom imaju pristupne rampe (često su neadekvatne, pa ugao pod kojim su napravljene pre liči na poligon za skejt bord, nego na rampu po kojoj treba da se kreću kolica), a mnoge škole još uvek ne, iako za izgradnju rampe koja školu čini dostupnom treba jako malo truda i sredstava. Škole su spratne, i najčešće orjentisane ka kabinetskoj nastavi koja zahteva stalnu promenu prostora, pa to otežava kretanje osobama koje imaju ovu vrstu teškoća.Većina škola se samoinicijativno trudi da uveća svoje materijalne potencijale, ali lokalna samouprava mora mnogo veći deo budžetskih sredstava da usmerava ka ovim stavkama. Nažalost u najvećoj meri zaključci i preporuke koje propiše inter resorna komisija (IRK) ostanu „mrtvo slovo na papiru“ ukoliko se baziraju na finansijskim ulaganjima. To mora da se promeni.

Za kraj, po Vašem mišljenju, koliko je značajo da se učenici koje rade po IOP-u osposobe za korišćenje IKT? Kako ocenjujete pokušaj da se informatika uvede kao obavezan predmet u osnovnom obrazovanju?

- Pa veoma je važno i neophodno da se osposobe za primenu IKT. Prvo zato što im to bukvalno pojednostavljuje život u svakodnevici, i potom zato što su to često jedina sredstva za učenje kod osoba sa težim senzomotornim smetnjama, do toga da poznavanjem rada na računaru mogu sebi da obezbede egzistenciju, Za mnoge osobe koje su sa teškoćama u kretanju računar je drug, izvor informacija, šalter za plaćanje, kol centar... Za njih je to i lakši način, zanimljiviji način i način učenja koji je dostupan.Mnogo osoba je na čestim dugim bolničkim lečenjima, i zamislite da škole imaju onlajn nastavu - dete vidi drugove, čuje nastavnika, vidi ambijent i uči.Zaista sa IKT su barijere samo u onome što mi svojim mišljenjem postavljamo, sve ostalo je dostupno, upotrebljivo.

Naravno da informatika treba da bude u statusu redovnog predmeta. To što danas sva deca od najranijeg detinjstva imaju dostupnost ka računarima ne garantuje  i učenje sa istima. Svi znamo da se najveći broj dece igra, i da je računar skupocena igračka, a ne sredstvo za učenje, a uvođenje informatike bi dalo priliku da se unaprede potrebna znanja. I ne samo uvođenje informatike kao obaveznog predmeta, već uvođenje informatičke tehnologije u sve predmete i obaveznost upotrebe iste za sve zaposlene.


#   obrazovanje   Čokot   intervju   lokalna samouprava   Ljiljana Radovanović   Desanka Maksimović OŠ   Ministarstvo prosvete   Kol centar   inkluzija   državni sekretar   Svetska banka   Mladen Jovanović   Ljiljana Radovanović Tošić
@


 



Budite u toku

Dozvolite obaveštenja sa ovog portala o aktuelnim zbivanjima